English
Français
Deutsch
Español
Italiano
Nederlands
Polski
Русский
Svenska
Português
Ελληνικα
简体中文
العربية
Ablacija fibrilacije atrija
Nakon brojnih desetljeća istraživanja, opće je prihvaćeno da u većini slučajeva fibrilacija atrija počinje unutar ili blizu plućnih vena. Plućne vene su žile koje povezuju pluća s lijevim atrijem te omogućuju krvi obogaćenoj kisikom da se vrati u srce. Postoje četiri plućne vene koje su povezane s lijevim atrijem. Produžeci mišića atrija kratko se pružaju (do oko 5 cm) od tijela lijevog atrija u plućne vene. Kod ljudi s fibrilacijom atrija, ovi produžeci mišića pokazuju električnu aktivnost koja je brza i nije pod kontrolom normalne srčane aktivnosti. Ova abnormalna električna pražnjenja proizvode brzu i nepravilnu električnu aktivnost i stoga slabe mehaničke kontrakcije atrija.
Trenutačno najraširenija i najprihvaćenija metoda liječenja fibrilacije atrija je električna izolacija plućnih vena, čime se smanjuje rizik od pokretanja fibrilacije atrija. Ova električna izolacija postiže se postupkom koji se naziva ablacija. Ablaciju izvodi kardiolog specijaliziran za invazivne pretrage i liječenje tegoba povezanih sa srčanim ritmom (elektrofiziolog) u specijaliziranom laboratoriju za elektrofiziologiju srca.
Kako se izvodi
Električna izolacija plućnih vena postiže se stvaranjem ožiljkastog tkiva oko plućnih vena. Na taj način električni signali više ne mogu prolaziti kroz srce. Ovo ožiljkasto tkivo može nastati grijanjem (radiofrekventna ablacija kateterom) ili hlađenjem tkiva (krioablacija balonom).
Ablacija je minimalno invazivan postupak koji se izvodi na zatvorenom prsnom košu. Kroz male ubode na preponama liječnik uvodi više fleksibilnih cjevčica (katetera) u femoralnu venu koje se pod fluoroskopijom dovode u desni atrij. Kako bi došao do lijevog atrija, liječnik koristi dugu iglu za bušenje stijenke koja razdvaja desni i lijevi atrij, a zatim uvodi kateter(e) u lijevi atrij.
Neovisno o tome koja tehnika se primjenjuje, izolacija plućne vene izvodi se ili uz opću anesteziju i umjetnu ventilaciju ili uz sedaciju uz spontano disanje.
Radiofrekventna kateterska ablacija (RFCA)
Najčešća tehnika koristi visokofrekventnu izmjeničnu struju (oko 550 KHz) koju se provodi fleksibilnim kateterom s metalnom elektrodom na vrhu. Prolaskom struje zagrijava se tkivo, stvarajući ožiljak. Niz ožiljaka povezanih u krug na spojevima desne i lijeve plućne vene rezultira električnom izolacijom plućnih vena od lijevog atrija.
Tijekom ovog postupka liječnik uvodi dva katetera u lijevi atrij, jedan za bilježenje signala iz ciljanih plućnih vena, a drugi za isporuku radiofrekventne struje na željeno mjesto, kao i za bilježenje signala. Postupak se temelji na rekonstrukciji anatomije i oblika plućnih vena i lijevog atrija.
Električna izolacija se provjerava dosljednim izostankom električnih signala u plućnim venama, nakon čega se katereri uklanjaju.
Krioablacija balonom
Za izolaciju plućne vene krioablacijom, poseban ispuhani balon (kriobalon) se uvodi u lijevi atrij, zatim se napuhuje i postavlja na ušće plućnih vena. Tijekom ablacije kriobalon stvara vrlo nisku temperaturu, smrzavajući tkivo koje je u kontaktu s obodom balona. Nakon dovoljnog smrzavanja (otprilike 4 minute u svakoj veni), balon se zagrijava, ispuhuje i premješta u drugu plućnu venu, a ablacija se ponavlja. Nakon obrade sve četiri plućne vene, postignuta električna izolacija provjerava se izostankom električnih signala u plućnim venama, nakon čega se kateteri uklanjaju.
Druge tehnike ablacije
Postoje mnoge tehnike ablacije koje su uvedene u primjenu tijekom posljednjeg desetljeća, unatoč tome što je izolacija plućne vene još uvijek osnova ablacije fibrilacije atrija. Ipak, u određenim situacijama vaš liječnik može odlučiti primijeniti dodatne tehnike kako bi poboljšao uspjeh postupka.
Komplikacije
Ablacija je sada rutinski postupak, kateteri i tehnike su se iznimno razvili u posljednjim desetljećima, a stope komplikacija su se smanjile. Ipak, rizici još uvijek postoje i moraju ih biti svjesni i bolesnici i liječnici.
Najčešća komplikacija je krvarenje iz mjesta uboda u preponi, što rezultira nakupljanjem djelomično zgrušane krvi ispod kože ili dublje u tkivu (hematom), koji je često osjetljiv ili bolan. Ručna kompresija i mirovanje u krevetu obično su dovoljni i nakupina krvi postupno nestaje tijekom sljedećih nekoliko tjedana. Ako se na mjestu uboda iznenada pojavi kvržica ili se poveća i postane bolna, bolesnik treba potražiti liječničku pomoć.
Teža, ali neuobičajena komplikacija je prolazni ishemijski napadaj (TIA) ili moždani udar. Tijekom ili nakon ablacije može doći do odvajanja ugruška iz lijevog atrija koji može doći u bilo koju od sistemskih arterija, a češće u mozak, blokirajući dovod kisika i uzrokujući smrt tkiva. To može rezultirati moždanim udarom.
Kako bi se uklonio rizik od moždanog udara i prolaznog ishemijskog napadaja, svakom bolesniku kojem je zakazana ablacija propisuju se antikoagulacijski lijekovi koje treba uzimati najmanje 3-4 tjedna prije te najmanje 4 tjedna nakon postupka ili do kontrolnog pregleda. Osim toga, većina liječnika obavlja transezofagealni ultrazvuk ili CT angiogram unutar 24 sata prije postupka kako bi bili sigurni da u lijevom atriju nema ugruška. Bolesnicima se antikoagulacijski lijekovi daju i tijekom ablacije. Stoga je rizik od moždanog udara tijekom ablacije manji od 1%.
Druga teška, ali rijetka komplikacija je tamponada srca. Tijekom rukovanja kateterima može nažalost doći do oštećenja stijenke srca, što rezultira nakupljanjem krvi unutar vrećice oko srca (perikarda). Ovo je po život opasna situacija koja zahtijeva hitno liječenje. U većini slučajeva, ubodom iglom ispod prsne kosti može se uvesti cjevčica-kateter u vrećicu oko srca kako bi se krv drenirala. To je obično dovoljno da se uspostavi normalna cirkulacija. Stopa pojave komplikacije u obliku tamponade srca je otprilike 1-2%.
Može doći i do oštećenja okolnog tkiva izvan srca, uključujući živce i jednjak. Može doći i do oštećenja živca dijafragme (mišića važnog za disanje), češće kod krioablacije balonom, što dovodi do nedostatka zraka, ali do oporavka obično spontano dolazi u roku od nekoliko tjedana do mjeseci. Jednjak, koji se nalazi odmah iza stražnje stijenke lijevog atrija, može biti oštećen visokim ili niskim temperaturama unutar srca. Rijetko (oko 1 od 4000 slučajeva) šupljina u komunikaciji između srca i jednjaka može dovesti do ozbiljnih posljedica.
Prekomjerni ožiljci na ušću plućnih vena mogu rezultirati sužavanjem plućnih vena (stenoza plućne vene). To obično uzrokuje kašalj, otežano disanje i ponekad krv u ispljuvku tjednima nakon postupka. Ovo se suženje može liječiti balonima ili stentovima. Ulažu se napori kako bise izbjegla ova komplikacija tako da se izolacijski ožiljci stvaraju dalje od ušća plućnih vena i bliže lijevom atriju.
Iako je stopa komplikacija niska, važno je da odmah kontaktirate svog liječnika ako vam se nakon ablacije jave zabrinjavajući simptomi.
Oporavak i ograničenja nakon ablacije
Po završetku postupka na prepone se nekoliko sati postavlja kompresivni zavoj kako bi se zaustavilo krvarenje. Vrlo je važno prvih nekoliko sati nakon ablacije mirovati u krevetu. Bolesnik se otpušta iz bolnice obično dan nakon postupka pod uvjetom da je krvarenje prestalo i da se osjećate dobro.
Ako nemate tegoba, nakon otpusta možete se postupno vratiti normalnom životu. Ipak, u prva 2 tjedna treba izbjegavati teške napore i duga putovanja. Vaš će vam liječnik dati jasne upute u vezi povratka na posao, treninga i putovanja, koje su prilagođene vama osobno.
Lijekovi nakon ablacije
Morat ćete nastaviti uzimati antikoagulacijske lijekove (kako biste spriječili stvaranje ugrušaka) najmanje 4 tjedna nakon postupka. Trebali biste slijediti upute svog liječnika jer se preporuke razlikuju ovisno o lokalnom protokolu. Često se propisuju i dodatni lijekovi za kontrolu srčanog ritma i broja otkucaja. Ako ste prije postupka uzimali antiaritmike, vaš će liječnik odlučiti možete li prekinuti uzimanje lijeka. Umjesto toga, može vam preporučiti da nastavite uzimate ove lijekove te da se potreba za njihovom daljnjom upotrebom ponovno procijeni na kontrolnom pregledu. Kardiološku procjenu obično obavlja elektrofiziolog ili kardiolog, što uključuje i procjenu rezidualnih aritmija (fibrilacije/treperenja), srčanog statusa i propisanih lijekova, 4 do 12 tjedana nakon postupka.
Nakon 12 tjedana (kako bi se omogućilo vrijeme da se učinci postupka ablacije stabiliziraju), u slučaju ponovljenih palpitacija i fibrilacije ili treperenja atrija dokumentiranog EKG-om, mogu vam se propisati dodatni antiaritmici ili antiaritmici koji su prethodno bili učinkoviti i eventualno preporučiti da ponovite postupak ablacije. U slučajevima paroksizmalne fibrilacije atrija, uspješni ishodi su zabilježeni u 70-80 % slučajeva već nakon prvog postupka, dok je dodatni postupak rezultirao supresijom aritmije u više od 85 % slučajeva. Stope uspješnosti nakoj jednog postupka niže su u bolesnika s perzistentnom fibrilacijom atrija.
Saznajte više o: „Koje životne promjene bih trebao napraviti?“
